Fikcija za robote
Kako računalni program čita roman? Kako bi saznali razgovarali smo s Jonom Adamsom. Jon Adams, kritičar književne kritike, je istraživač u Školi ekonomije u Londonu.
Ubacili ste roman The Kilburn Social Clubby od Roberta Hudsona u program za analizu teksta. Zašto? Htio sam vidjeti kako će se računalni program koji je obično korišten za analizu i sažimanje činjenica nositi s fikcijom. Program koji sam koristio se zvao Alceste, koji djeluje tako da gleda koliko se često riječi pojavljuju jedna kraj druge.
Koji je bio rezultat? Uspio je identificirati središnje teme romana - nogomet, posao i romantika. Ali nije mogao razlikovati mjesto radnje i zaplet; četvrta tema koju je pokupio bila je "hodanje u Londonu", zato što su likovi potrošili dosta vremena hodajući gradom raspravljajući filozofske ideje.
Hoće li program biti sposoban razlikovati između književnih djela Shakespearea i popularne fikcije kao što su romani Dana Browna? Ne, program je samo sposoban reći o čemu se radi u knjizi. To je u redu kod činjenične proze ili neka djela fikcije kada je knjiga zapravo o tome o čemu nominalno je, ali mnogi romani imaju višestruke slojeve značenja.
Hoćemo li ikada moći programirati računalo ili robot za čitanje između redaka kako bi pronašlo slojevita značenja u romanu? To se počinje događati sada. Možete učiniti nešto što se zove lematizacija, gdje program ima različite oblike i sinonime za svaku riječ. Uzmite britansku i irsku ragbi momčad Lions (lavovi), na primjer - znate kako ragbi igrač ne može stvarno biti lav tako da to mora biti metafora. Možete zamisliti treniranje računala da prepozna metafore, ali nije jasno da li bi ono što biste dobili na kraju moglo ikada biti više od ponavljanja onoga što ste stavili unutra.
Mislite li da je korisno za književnu kritiku da bude tretirana znanstveno? Otkad je književna kritika postala samostalna disciplina, ljudi su je pokušavali učiniti nepristranim tehničkim postupkom. U 1960-ima, ruski lingvist Roman Jakobson mislio je da je otkrio znanstveni način za mjerenje onoga što je on nazvao "literarnost". Saznao je da su francuski pjesnik Baudelaire i ruski pjesnici koje je proučavao imali ovu kvalitetu i sve je to bilo veoma uzbudljivo dok nije upotrijebio analizu na reklamnim sloganima i novinskim reklamama i dobio isti rezultat.
Ovo je strah "zlatne guske" - da kreativnost neće raditi ako je rastavimo. Ipak možda bi druga strana računala koja čitaju romane - računala koja pišu romane - mogla rasvijetliti kreativni proces. Imamo određen dokaz da će računalo obaviti iznenađujuće dobar posao - barem sa smišljanjem zapleta. Već se može kupiti softver koji piše scenarije i daje vam zaplet, koji djeluje jer postoji samo ograničeni broj priča koje će nam biti zanimljive. Za robota, bilo bi lakše pisati romane nego ih čitati. Računalo koje piše romane bi učinilo mnogo za demistificiranje postupka kreativnosti. Ja sam u potpunosti za to, samo mislim da nećemo naći uvjerljivu znanstvenu potvrdu koja će poduprijeti to što neku knjigu smatramo "književnom" a drugu ne. » Potraži više...