Glas razuma
Evo, opet razgovaram sam sa sobom. Gdje god se nalazio, što god radio, riječi poskakuju u mojoj glavi uz neprestano klepetanje. Nisam jedini u kojem se odvija taj unutarnji žamor. Sadržaj umova ljudi teško se može izmjeriti, no čini se da je do 80 posto naših mentalnih iskustava verbalno. Doista, naš unutarnji monolog može uvelike premašiti broj izgovorenih riječi. "U prosjeku se 70 posto našeg ukupnog verbalnog iskustva odvija u našoj glavi", procjenjuje Lera Boroditsky sa Stanfordskog sveučilišta u Kaliforniji. Sama količina neizgovorenih riječi ukazuje na to da jezik nije samo alat za komunikaciju s drugima. No čemu bi još mogao služiti?
Na to pitanje javlja se sljedeći odgovor: jezik nam pomaže da mislimo i opažamo svijet. Boroditsky i ostali istraživači otkrivaju da riječi donose mnogobrojne koristi ljudskoj spoznaji, od apstraktnog mišljenja do osjetilne percepcije. Time se može objasniti i zašto se jezik uopće razvio. Studije iz kasnih 1990-ih ukazuju na to da mala djeca bolje razvrstavaju predmete u kategorije, primjerice, životinje nasuprot vozila, ako su već naučila nazive kategorija. Prema istraživanju objavljenom 2005. prostorno zaključivanje male djece postaje bolje ako ih se podsjeća na riječi kao što su "vrh", "sredina" i "dno". U međuvremenu, u nekoliko studija je opisano da ljudi koji izgube jezične vještine nakon moždanog udara imaju poteškoća sa zadacima poput grupiranja i razvrstavanja predmeta.
Gary Lupyan sa Sveučilišta Wisconsin u Madisonu posljednjih nekoliko godina to pokušava otkriti. U jednoj od svojih prvih studija 44 odrasle osobe su promatrale niz slika izmišljenih izvanzemaljaca. Prijateljske ili neprijateljske pobude svakog izvanzemaljca određivala su suptilna svojstva, iako ih se ispitanicima nije otkrilo. Ispitanici su morali pogoditi je li izvanzemaljac prijatelj ili neprijatelj i nakon svakog odgovora rečeno im je jesu li bili u pravu ili nisu te im je pružena pomoć u razlikovanju suptilnih znakova kojima su se prijatelji razlikovali od neprijatelja - kao što je postojanje izbočine na glavi. Četvrtini ispitanika prethodno je rečeno da se izvanzemaljci prijatelji nazivaju "leebish", a neprijatelji "grecious", dok je drugoj četvrtini rečeno suprotno. Za ostale su izvanzemaljci ostali bezimeni.
Lupyan je utvrdio da su ispitanici kojima su otkrivena imena izvanzemaljaca naučili identificirati grabežljivce mnogo brže i imali 80 posto točnih odgovora za manje od pola vremena koje je bilo potrebno onima kojima imena nisu otkrivena. Do kraja ispitivanja oni kojima su otkrivena imena mogli su pravilno razvrstati 88 posto izvanzemaljaca, u usporedbi sa samo 80 posto iz druge skupine. Stoga je Lupyan zaključio da nam imenovanje predmeta pomaže da ih razvrstamo i zapamtimo.
Lupyan ide toliko daleko i kaže da su spoznajne koristi jezika pokrenule njegov razvoj. Uzmite kao primjer prvog čovjeka koji je razvio primitivnu sposobnost označavanja predmeta i koji tu informaciju nije mogao podijeliti ni sa kim. "Komunikativne koristi bile bi ograničene, ali ako jezik ima i spoznajnu korist, onda time jača selektivne pritiske što omogućava stvaranje preduvjeta u vrijeme kad jezik još nije potpuno razvijen", kaže Lupyan.
Bez obzira na način na koji se jezik pojavio, čini se da naš unutarnji glas mijenja način na koji doživljavamo svijet. Boroditsky vjeruje da je to za nas danas važno baš kao što je bilo važno i za praljude. "Količina informacija koji pristižu očnim živcem mnogo je veća od one koju mozak može svjesno obraditi", kaže Boroditsky. Ona vjeruje da jezik predstavlja način na koji se ljudski mozak usmjerava na ključne detalje. » Potraži više...