Kako je pamćenje postalo marginalizirano?
Tijekom svoje misije da postane majstor pamćenja, Joshua Foer je sjedio na stolici u podrumu svojih roditelja. Pokušavao je zapamtiti stranicu koja je sadržavala 800 nasumičnih brojeva. Možemo se zapitati zbog čega bi netko želio zapamtiti stotine nasumičnih brojeva. Kao i je li zaista potrebno nositi čudnu kacigu poput njega - a tom slučaju bismo vjerojatno radije ostali s vlastitim nesavršenim pamćenjem. Ljudi koji su u opsesivnoj potrazi za sve boljim pamćenjem često su zaista čudni.
No, knjiga "Moonwalking with Einstein" (šetnja po Mjesecu sa Einsteinom) je više od puke priče o ludilu za pamćenjem. To je sjajna knjiga: ponekad čudna, ali uglavnom pametna, duhovita i naposljetku predstavlja lijepo istraživanje načina na koje pamtimo naše živote i naš svijet u sjećanju. "U ovoj se knjizi radi o godini dana koju sam proveo pokušavajući trenirati svoje pamćenje, ali i pokušavajući ga razumjeti - njegove unutrašnje mehanizme, njegove prirodne nedostatke, njegov skriveni potencijal", piše Foer. Većina od nas ne trudi se oko toga - i to s dobrim razlogom. Kako Foer ističe, to nam nije ni potrebno. Umjesto toga se možemo osloniti na računala, digitalne diktafone i digitalne kalendare.
U ranijim stoljećima, naravno, to nije bilo moguće. Ljudi su, po potrebi, pohranjivali informacije u svojim glavama. Zapisi iz prvog stoljeća govore o kraljevima koji su mogli nabrojati svakog člana svoje vojske, kao i rimske senatore koji su mogli nabrojati nekoliko tisuća političkih saveznika kada ih se to upitalo. Takvi su vođe bili cijenjeni zbog svog snažnog pamćenja. Kako je pamćenje, nekada toliko bitno, postalo toliko marginalizirano?
Foer polako istražuje samu prirodu pamćenja. Istražuje povijest pamćenja, posjećuje znanstvene stručnjake i odlazi na nezaboravan izlet u dom čovjeka čije je pamćenje praktički izbrisano zbog infekcije koja mu je oštetila mozak. Foer je zaključio da su "način na koji doživljavamo svijet i kako u njemu djelujemo proizvodi onoga što pamtimo, a svi smo samo skup navika oblikovanih našim sjećanjima".
Možda je u pravu. Ali je daleko zanimljivije zapitati se da li nas poboljšano pamćenje čini ne samo boljim skupom navika, već i boljim ljudima. Čini li nas sposobnost pamćenja činjenica potpunijima ili jednostavno preopterećenima? I nismo li oblikovani u jednakoj mjeri svime što odlučimo zaboraviti kao i svime što se trudimo upamtiti? Na kraju krajeva, vjerojatno se osjećamo i ugodno uz naše vlastito nesavršeno pamćenje. » Potraži više...