Korisni, simpatični i nevjerojatno iritantni
Roboti su počeli ulaziti u domove i na radna mjesta, ali nisu uvijek uzorni prijatelji ili kolege. Robotskih pomoćnika još nema u svakom domu. No posljednjih godina roboti sve više stupaju u stvarni svijet kako bi obavljali zadatke poput čišćenja podova, dostavljanja lijekova ili jednostavno zabavljanja. To je navelo antropologe i robotičare da ovim mehaničkim radnicima daju njihove prve ocjene – a rezultati su podijeljeni.
Unatoč dokazima da nam roboti mogu biti korisni, čak i dragi kolege, oni također mogu biti iritantni i poticati nasilje. Rezultati istraživanja trebali bi pridonijeti tome da se s budućim robotima lakše surađuje.
Jedno istraživanje Jodi Forlizzi sa Sveučilišta Carnegie Mellon u Pittsburghu u Pensilvaniji pokazuje kako popularna kultura može utjecati na prihvaćanje robota. Ljudi s kojima je upoznala Roombu, robotskog usisavača kojeg proizvodi tvrtka iRobot iz Bedforda u Massachusettsu, usporedili su ga sa svojim poznavanjem robota koji istražuju Mars, stvorivši tako vrlo niska očekivanja od Roombinih sposobnosti. No čini se da je ostavljanje lošeg prvog dojma pomoglo Roombi; uvijek je premašio očekivanja, pomažući tako ljudima da se vežu za svoj stroj. Šestomjesečno istraživanje o tome kako je Roomba utjecao na domaćinstva, koje je provela Ja-Young Sung sa Tehnološkog instituta u Georgiji u Atlanti, potvrđuje taj zaključak.
"Neki ljudi su ga doživjeli kao životnog partnera – doživjeli su stvarnu emocionalnu privrženost prema njemu." Čak i oni koji su se vratili svojoj staroj rutini čišćenja nisu za to krivili robota, govoreći umjesto toga da je njihova rutina ta koja je kriva. Međutim, ne prolaze svi roboti tako dobro. Nekolicina bolnica diljem SAD-a koristi robota TUG, kojeg proizvodi tvrtka Aethon iz Pittsburgha kako bi im prenosio lijekove od odjela do odjela. Kada je Bilge Mutlu sa Sveučilišta Wisconsin u Madisonu proučavao kako se bolnički radnici slažu s TUG-om, koji navigira hodnicima i koristi dizala, došao je do polariziranih mišljenja. Neki su u njemu vidjeli timskog igrača i voljeli ga; drugi su smatrali da traži previše pažnje i zamjerali su mu štošta.
Ova istraživanja su možda malih razmjera, ali pomažu razjasniti koje su vještine robotima potrebne kako bi se slagali s ljudima. Konstruktori one nekolicine robota koji su ušli u stvarni svijet i rade s ljudima otvaraju sasvim nova područja, samo ne uvijek uspješno. Maria Hakansson sa Švedskog informatičkog instituta u Stockholmu nedavno je provela 10-mjesečni projekt kako bi istražila kako se šest obitelji slaže s robotskim dinosaurom Pleom kojeg proizvodi tvrtka Innvo Labs u Nevadi. Pleovo impresivno ponašanje, poput reagiranja na zvukove ili dodir, isprva je izazvalo pozitivne reakcije. No sitnice poput duljine trajanja baterija te uviđanje da nije sposoban razviti osobnost do te mjere kako je navedeno na kutiji narušili su prvi dojam, kaže Hakansson. Frustrirana time što ne vidi nikakve znakove učenja, jedna osoba je izjavila: "Pleo je ostao jednako glup kao što je bio i prije tjedan dana." Roboti koji djeluju sofisticirano i pametno, za razliku od Roombe, imat će problema ako ne ispune očekivanja.
U laboratoriju, neki robotičari smatraju da su došli do rješenja, kaže Kathleen Richardson, antropologinja koja proučava robote na University Collegeu u Londonu. "Istraživači projektiraju mnoge robote tako da liče na djecu kako bi ljudi pomislili da imaju djetinji način mišljenja," kaže. Na taj način pokušavaju usmjeriti te presudne prve dojmove i potaknuti ljude da lakše opraštaju pogreške. Slično, također se pretpostavlja da funkcionalni izgled pruža zaštitu od visokih očekivanja i naknadnog razočaranja, nešto što istraživanje Roombe potvrđuje. Ipak, Mutluov rad pokazuje da skromni izgled nema uvijek takav utjecaj. Budući da je sandučasti robot TUG mogao samostalno navigirati i koristiti glas nalik ljudskom,"ljudi su očekivali da će pokazati odgovarajuće ophođenje koje vežu za te sposobnosti," kaže Mutlu.
Iako je kutija na kotačima, TUG je također i bolnički radnik i njegovi kolege su očekivali da će imati određenu društvenu inteligenciju, čije odsustvo je dovelo do frustracija – na primjer, kada ja govorio uvijek na isti način i u tihim situacijama i u vrevi. Ova saznanja nisu prošla nezapažena: Aethon ispituje neke od problema koje je otvorilo istraživanje o TUG-u. "Redizajnirali smo kolica i komande na korisničkom sučelju, prilagodili glasnoću glasa i uključili mogućnost prilagođavanja glasnoće glasa ovisno o dobu dana," kaže Dave Wolfe, manager proizvoda pri Aethonu. Što više ovakvih istraživanja bude davalo povratne informacije konstruktorima robota za rad s ljudima, sve manje udaraca nogom bit će usmjereno prema njihovim proizvodima. Za mnoge od njih trenutno na tržištu, međutim, ocjena je još uvijek: moglo bi i bolje. Kada je sandučasti robot TUG počeo raditi u lokalnim bolnicama prenoseći lijekove od odjela do odjela, Bilge Mutlu sa Sveučilišta Wisconsin u Madisonu imao je priliku vidjeti kako ljudi reagiraju na kolegu robota.
TUG, kojeg proizvodi Aethon, može samostalno navigirati hodnicima zgrade i dizalima i dati ljudima do znanja da je stigao s isporukom. Mutlu je došao do zaključka da su reakcije bile snažne i podijeljene. Osoblje na postnatalnom odjelu je obožavalo robota. "Ja mislim da je predivan," rekla je jedna osoba zaposlena na tom odjelu, dok ga je druga nazvala "svojim kompićem", dodajući, "drag mi je, vrlo mi je drag." Međutim, osoblje na odjelu za onkologiju nije bilo impresionirano, smatrajući da je TUG izuzetno iritantan. Činjenica da robot nije mogao raspoznati je li dobar ili loš trenutak da prekine ljude i najavi svoju prisutnost bio je veliki problem za neke ljude, kao što je objasnio jedan član osoblja: "Zvao sam ga pogrdnim imenima i rekao mu, 'K vragu, hoćeš li već jednom začepiti? Zar ne vidiš da telefoniram? Kažeš li 'TUG je stigao' još jedanput, udarit ću te nogom u tu tvoju kameru'."
Neki zaposlenici su doista napali i udarili TUG-a u frustraciji, a još više ih je priznalo da je o tome razmišljalo. Nedostatak društvene svijesti navela je ispitanike da se požale kako se osjećaju "omalovažavano" od strane robota. "Ne zna pravila ponašanja koja mi učimo svoju djecu," rekao je jedan. "Vrijeđa me to što ja pazim kako ne bih stajao na putu pacijentima... a on samo projuri naprijed." Na TUG-ovu sreću, njegove nepromjenjive univerzalne društvene vještine prirodno su se uklopile u opuštenu atmosferu postnatalnog odjela, tvrdi Mutlu. No iste zadane postavke protumačene su kao zahtjevnost i pretjerano traženje pažnje na odjelu za onkologiju, koji je stresnije i prometnije mjesto za rad. "Ako se projektiraju roboti s ljudskim sposobnostima, mora se projektirati i odgovarajuće socijalno ponašanje koje im pripada," kaže Mutlu. » Potraži više...