Muke ljudskog zamorca
U ovom trenutku pedeset milijuna ljudi diljem svijeta su zamorci u kliničkim istraživanjima kojima se ispituju eksperimentalni lijekovi. Osim što potencijalno riskiraju svoj život, sudionici moraju proći iscrpljujući niz testiranja samo kako bi im bilo dozvoljeno da sudjeluju u određenim istraživanjima. Ako budu prihvaćeni to samo znači još više testiranja, nuspojava i znatnog remećenja njihova svakodnevnog života. Što, dakle, oni dobivaju u svemu tome?
Kako objašnjava novinar Alex O'Meara u svojoj knjizi "U potrazi za medicinskim čudom", neki sudjeluju iz autentičnog altruizma, dok neki traže lijek za vlastite bolesti. O'Meara, koji je sam cjeloživotni dijabetičar, dobrovoljno je sudjelovao u rizičnoj transplantaciji jetrenih stanica koje proizvode inzulin, a njegova je priča pretočena u knjigu.
O'Meara zaključuje da ljudi često odlučuju sudjelovati zbog velike životne motivacije: novca. Klinička istraživanja su postala velika industrija koja zgrće 24 milijarde dolara godišnje, a novac koji se nudi kao naknada postao je traženi način nadopunjavanja malih plaća.
Ova razmjena novca, koja često uključuje bolesne i ugrožene, ukazuje na mutne etičke vode kojima plove današnja klinička istraživanja. Bolesni se često osjećaju prisiljenima sudjelovati u istraživanjima kako bi dobili zdravstvenu zaštitu. Neki bezobzirni istraživači, mahnito želeći regrutirati velik broj ljudi potrebnih da bi njihovo istraživanje bilo statistički valjano, potiču takav način razmišljanja. Bolesnima je često teško shvatiti da u najboljem slučaju uzimaju eksperimentalni lijek, a u najgorem da ne uzimaju ništa.
Očajavanje – zbog novca ili lijeka – nikada nije dobar temelj za objektivno donošenje odluka. Kako istraživač može biti siguran da je osoba doista dala informirani pristanak? I ako se osoba oporavi zbog eksperimentalnog lijeka, što se događa kada istraživanje i opskrba lijekom prestanu?
Ove etičke dileme su dosegle vrhunac u zemljama u razvoju, gdje klinička istraživanja cvjetaju kao djelatnost. Unatoč činjenici da farmaceutske tvrtke sele svoja klinička istraživanja u zemlje u razvoju, samo 10 posto istraživanja se bavi bolestima koje utječu na siromašne u svijetu, tvrdi Adriana Petryna u knjizi 'Kad pokusi putuju'. Takve bolesti čine 90 posto svih svjetskih bolesti. Također, sve je teže pripisati etičku i pravnu odgovornost, tvrdi. S porastom broja podugovaratelja uključenih u istraživanja, čija je pacijent prvenstvena briga?
U teoriji, međunarodni okviri za ljudska prava poput Nirnberškog kodeksa trebali bi onemogućiti iskorištavanje sudionika. U stvarnosti se iskorištava siromašno, uglavnom nepismeno stanovništvo. Koristi za farmaceutske tvrtke su očite – tekući troškovi tek su dio onih u bogatijim državama. Nadalje, etički propisi u siromašnim zemljama rijetko su rigorozni pa istraživači mogu vrbovati osobe za istraživanje HIV-a, primjerice, tako da im kažu da će umrijeti bez eksperimentalnog lijeka.
O'Meara iznosi na vidjelo nekoliko takvih zastrašujućih priča koje su rezultat, tvrdi on, pohlepe farmaceutskih tvrtki i nemogućnosti regulatornih tijela da nadziru naglo rastući broj istraživanja. Američka Agencija za hranu i lijekove vrši nadzor nad manje od 1 posto od 350.000 registriranih lokacija istraživanja. Farmaceutske tvrtke su te koje imaju glavnu riječ, dok neprofitne organizacije vode tek 30 posto istraživanja.
Unatoč svojim manama, klinička istraživanja ostala su jedan od najboljih alata suvremene medicine – činjenica koju O'Meara, unatoč svim svojim obećanjima novinarske objektivnosti, očito cijeni. Nije na njemu, objašnjava, da nam kaže "jesu li klinička istraživanja dobra ili loša", ali je jasno što doista misli i osjeća. On je nastavio sudjelovati u istraživanju dijabetesa iako je postalo jasno da transplantat nije uspio, pa čak i nakon što se njegov brak raspao zbog njegovog sudjelovanja u istraživanju. "Istraživanje je bilo važno", piše. "Ako ne za mene, onda za nekog drugog". » Potraži više...