SAD zbraja gubitke u tjednu curenja informacija
Tjedan WikiLeaksa ostavio je iza sebe mnoštvo nezaboravnih slika. Vladimir Putin i Dmitry Medvedev, predsjednik vlade i predsjednik države koji u tandemu vode Rusiju, slikovito su prikazani kao Batman i Robin. Kralj Saudijske Arabije Abdullah navodno poziva na napad na Iran kako bi se "odsjekla glava zmije". Iznervirano američko veleposlanstvo u Rimu žali se na "rafal berluskonizama" kad talijanski predsjednik vlade malo previše žustro brani svog dobrog prijatelja Putina. Ali dugoročniji utjecaj curenja dokumenata koje je najavljeno kao najveće ikada - nekih 251.287 dokumenata - manje je jasan.
Sam WikiLeaks objavio je samo sićušan dio te ukupne brojke dokumenata: 667, zaključno s petkom poslijepodne. Kako ta skupina napominje pozivajući na prikupljanje novca kako bi se cijela akcija ubrzala: "Brzinom od jednog brzojava na sat, WikiLeaksu će trebati 28,6 godina da ih sve objavi". Uz takav tempo, brojnim će dokumentima biti skinuta oznaka tajnosti mnogo prije nego što ih WikiLeaks uspije objaviti. Jedna od posljedica puštanja informacija na takav način, kap po kap, jest preuveličavanje i iskrivljavanje nekih tvrdnji, poput govorkanja kojem su vjerodostojnost pružile riječi južnokorejskog zamjenika ministra vanjskih poslova da bi Kina mogla prihvatiti ponovo ujedinjenu Koreju. Puštanje takve goleme arhive u javnost, s druge strane, omogućilo je svijetu neusporediv uvid u ophođenje SAD-a prema njegovim saveznicima i partnerima. "Učinjena je šteta," jadao se William Burns, glavni američki profesionalni diplomat, koji je kao veleposlanik u Moskvi nadgledao slanje brojnih brzojava o Putinu koji su kasnije iscurili u javnost. "Tajnost razgovora je u samoj srži našeg rada kao diplomata, kao i kod novinara, liječnika, odvjetnika ili drugih zanimanja".
U jednom brzojavu Berlusconi je navodno okarakterizirao francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja kao silu "na zalasku". U drugom brzojavu Mohammed bin Zayed, prijestolonasljednik Abu Dhabija, navodno poziva na kopnenu invaziju Irana. Franco Frattini, talijanski ministar vanjskih poslova, nazvao je ovo curenje "11. rujna diplomacije". Recep Tayyip Erdogan, turski predsjednik vlade, rekao je: "Oni koji nas ocrnjuju zbog stvari koje nismo učinili slomit će se pod težinom vlastite klevete. Oni će biti uništeni". Tijekom proteklog tjedna američka državna tajnica Hillary Clinton provela je mnogo vremena ispričavajući se ministrima vanjskih poslova ili predsjednicima Francuske, Liberije, Kanade, Argentine, Kine, Pakistana, Saudijske Arabije i UK-a. Julian Assange, osnivač WikiLeaksa, često tvrdi da se bori za otvorenost i transparentnost. No u SAD-u je curenje potaknulo podršku povećanoj, a ne smanjenoj, kontroli službenih informacija. Objedinjavanje podataka prikupljenih putem različitih birokracija uvedeno nakon napada 11. rujna 2001. godine sada je ograničeno.
Saveznim zaposlenicima čak je rečeno da ne preuzimaju brzojave koje je objavio WikiLeaks. Novo republikansko vodstvo Predstavničkog doma već je zatražilo od gospođe Clinton da se izjasni o tome kako misli pojačati kontrole. Na kraju krajeva, bitan je i učinak na imidž SAD-a u cijelom svijetu. U jednom brzojavu Ministarstva vanjskih poslova navode se nova pravila obavještajne djelatnosti za ljudske resurse i čini se da se u njemu od američkih diplomata traži da prikupljaju informacije o svojim kolegama iz drugih država, do takvih pojedinosti kao što su njihovi brojevi kreditnih kartica. Sadržaj brzojava o kojem je riječ nije niti objašnjen niti je itko stao iza njega. Osim toga, i nema nekih dokaza o sumnjivim radnjama SAD-a - ili planovima koji bi se jako razlikovali od onih koji se promiču u javnosti. Kad je riječ o Iranu, diplomati traže alternative vojnom djelovanju. Kad je riječ o Rusiji, nastoje ostvariti suradnju s partnerom u kojeg nemaju potpuno povjerenje.
Sami brzojavi mogu se katkad očitati kao relikvije prošlog vremena: neformalni sažeci lokalnog tiska i tračeva. Takve poruke ne treba zamijeniti s vrednijim informacijama koje se prikupljaju u okviru američkog nacionalnog obavještajnog programa vrijednog 53 milijarde dolara. Pa ipak, reakcija javnosti na arhivu WikiLeaksa možda odražava reakciju nekih američkih dužnosnika dok čitaju obavještajna izvješća nakon stupanja na dužnost: "O Bože, zar nemamo ništa bolje?" » Potraži više...