Uspon i pad velikih sila
Shakespeareov Julije Cezar u svojoj blizini želio je imati debele ljude jer su mršavi i gladni ljudi bili opasni. Ako se isto načelo može primijeniti na međunarodne odnose, ovotjedna vijest da je Kina prestigla Japan, drugo najveće gospodarstvo u svijetu, u smislu nominalnog bruto društvenog proizvoda, trebala bi biti dobro prihvaćena u ostatku svijeta. No nominalni BDP je nažalost loše mjerilo onoga što predstavlja zadovoljnu državu koja nikome ne prijeti. Bolje ali nesavršeno mjerilo je dohodak po stanovniku. Budući da je dohodak po stanovniku Kine u iznosu od 3.678 dolara još uvijek manji od desetine istog dohotka u Japanu, Cezaru bi ta prekretnica dala malo utjehe, s obzirom na to da je Kina očito vrlo siromašna zemlja unatoč impresivnoj nedavnoj stopi rasta.
Frustrirajuća je povijesna činjenica da su promjene velikih sila u globalnom gospodarstvu opasne. One se obično podudaraju s ekstremnim financijskim poremećajima, valutnim turbulencijama i trzavicama u trgovini. Razlog tome je taj što je nadobudni novi dečko u susjedstvu obično protekcionistički nastrojena zemlja vjerovnik nesklona ponijeti međunarodnu odgovornost razmjernu svojoj gospodarskoj snazi.
Prisjetite se prijelaza s britanske na američku hegemoniju nakon Prvog svjetskog rata. Nakon 1918. godine, SAD je odbio Sporazum iz Versaja, povukao se iz Lige naroda i nije sudjelovao u odštetama Njemačke, iako je prikupljao ratne dugove od saveznika. Britanski liberalni stav prema trgovini omogućio je SAD-u da postigne veliki trgovinski višak. U međuvremenu, mlade i neiskusne Savezne rezerve provodile su ekspanzivnu monetarnu politiku u burnim dvadesetima, nerazborito pokušavajući poduprijeti slabašnu funtu.
Kada je FED 1929. godine prekasno probušio nastali balon, dobu jazza je iznenada došao kraj, banke su propale i uslijedila je depresija. SAD je svoj problem nedovoljne potražnje izvozio u ostatak svijeta no nije osigurao vodstvo kako bi se spriječilo izbijanje katastrofalnih konkurentnih devalvacija i nije htio preuzeti ulogu globalnog vjerovnika koji predstavlja krajnju mogućnost bankama koje su propadale.
Sljedeći primjer je poslijeratni Japan. Gospodarski rast u Japanu predvodio je izvoz, pokretao ga je podcijenjeni jen i subvencije za izvoznike. Taj je model funkcionirao dok Japan nije postao velika gospodarska sila. No do kasnih 1960-ih Japan je bilo drugo najveće gospodarstvo na svijetu. Imao je i ogromni trgovinski višak s SAD-om. Međunarodni napori da se riješi neravnoteža i stabilizira precijenjeni dolar u doba Reagana doveli su do neželjenih posljedica - intervencija Japana u odnosu na tečaj jena i dolara postigla je isti učinak stvaranja balona kako i napori FED-a da 1927. godine podupre britansku funtu. Pucanje balona dovelo je do 20 godina gospodarske stagnacije.
Slično tome, izazov Kine u odnosu na SAD pokreće izvoz, a njezin suficit tekućeg računa najviše pridonosi prevelikoj štednji u Euroaziji koja je dovela do napuhavanja kreditnog balona i globalne neravnoteže u pozadini financijske krize. No unatoč njezinom uspjehu, gospodarski model Kine generira rasipno preveliko investiranje i premalo daje običnim ljudima, čiji je udio osobne potrošnje u BDP-u najmanji u Aziji. U zemlji s dvoznamenkastom stopom rasta, rast zaposlenosti iznosi bijednih 1 posto na godinu, dok su stvarni prinosi štednje negativni. Kao i kod Japana na njegovom vrhuncu, gospodarstvo osigurava lošiju kvalitetu življenja nego što bi se moglo zaključiti prema iznosima dohotka po stanovniku, pri čemu onečišćenje, namirnice niske kvalitete i loši radni uvjeti prijete zdravlju.
Rast Kine koji predvodi izvoz i pokreće podcijenjeni renminbi moguć je samo zato što su SAD i ostale zemlje s deficitom bile spremne nagomilati velike dugove kako bi financirale potrošnju kućanstava, a sada i državnu potrošnju. Problem leži u tome što dobivena neravnoteža nije održiva jer se približava trenutak kad će dug postati prevelik. Kao što Charles Dumas iz tvrtke Lombard Street Research tvrdi u "Globalisation Fractures", novoj knjizi o neusklađenosti politika vodećih industrijskih zemalja, politički odgovor na krizu previše se usmjerio na financijske probleme umjesto na globalnu neravnotežu. » Potraži više...